Julianna-jahač magle i autostoper kroz galaksiju

Ojužilo...bilo kad sam započela ovu priču. Sad su druge vremenske neprilike, ali baš poput i ostalih uskislih kvazipisaca, i meni riječi naviru zbog metereoloških zbivanja. Spretno upravo upadoh u kliše kao što se nekad u sevdah znalo upasti. Ta izreka ima veze sa šljivama,ali mi se ne izgovara da ne pokvarim okus gustog Vranca kojeg popih uz ručak.

Prije tačno 10 godina na ovoj istoj koti za razmišljanje, otvorila sam prozor da se prozrači stan. Januar i snijeg, ali zapuhao je neki vjetar, donio svjež ozon i uskovitlao golo granje.

Lijep predznak tvog dolaska te večeri i rani nagovještaj proljeća.

"Još nije džemre puklo..."rekla bi moja majka gledajući u promrzlu zemlju cvjetnjaka. Nadala sam se skoro svaki put kad bi razgrnula storu u trpezariji da će reći da je "puklo", a to bi značilo da dolazi toplina i da se zima uzalud trudi, da je zemlja topla i odlazi led...

"Još nije džemre puklo..." pomislila sam, gledajući u sivi beton, ali nadajući se da mi neće promaći kad se to desi. Odmaknula sam se da udje svjež zrak i vidjela čika Selima kako se sa sinom Mirzom provlači putićem izmedju zgrade starog austrijskog obućara i nekadašnje osnovne škole (sad konzulata). Čika Selim je nosio somune u kesi i odmahivao rukom iznad glave. Somuni su bili očito vreli, jer je kesa zarosila, a debeljuškasti Mirza je bio gladan, pa mi je jasno bilo što se njih dvojica prepiru putem. Mirza je svako malo je podizao naočale s nosa tromo premečući lijevu nogu preko desne.

"Dobar dan čika Selime, jel to neko ogladnio?" - dobacila sam im s prozora.
"A neće ništa ostat od ručka. On pojede sve, ne ostane ništa ni za jazuka..."  - mahnuo je kapom u znak pozdrava, protrljao stomak u krug i smijući su se udaljili.

Vratila sam se unutra da postavim sto za večeru. Prolazeći pored radija čula sam neku pjesmu Davorinovu i razmišljala kako me nijedan sarajevski pjevač nije nikada pridobio kao neprikosnovenog fana...Smetalo mi je valjda što je naš, a tad je svačije samo ne moje, bolje bilo. Mislim da sam tad čula onu Mojoj jedinoj ljubavi, lijepa je pjesma, pa sam zastala i pojačala. Zatim poredala na sto četiri široka, plitka tanjira, a na njih četiri manja i dublja. Pored escajg, malu viljušku za slatko, po dvije čaše pored tanjira i spustila bokal svježe vode.  Istuširala sam se, telefonirala mami da pošalje po bratu vruće somune i obukla se. Večera je bila spremna, a ja nestrpljiva i gladna.

Tu večer ću pamtiti po svemu što se sretnoj ljubavi na početku desi. I kad se desi, povratka na staro više nema, jer više nema starih nas. 

Ne znam što sam se baš danas sjetila svih detalja tog dana, od svih dana. Al kao da je sjećanju uopšte potreban povod.  Od svih ovih dana otkako te nemam, ja sam se morala sjetiti baš na ovaj dan, kad je svaki osjećaj privrženosti prvo utrnuo, pa zatim ugušen duboko ispod svakodnevnice.

Stojim ispred ogledala večeras, polako četkam kosu. Razgledam lice, ruke koje slažu sloj po sloj kose. Pitam se da li bi ti se svidjela i danas? Da li bi me mogao opet pronaći, onu istu mene koju poznaješ? Da li bi i dalje volio moje ruke? Na njima je novi ožiljak, uspomena na moju brzopletost. Svjetlucaju sjećanja kao Bosfor, oštra, lijepa, pojave se i nestanu taman kad se oči naviknu na sjaj. Ne bih izdržala da potraju.

Sad, čika Selim taksira negdje u Velešićima, Mirza je poprilično zgodan momak, trenira vaterpolo i ko komarce, tjera curice. Džemre još nije puklo, još uvijek od zime puca srce.

Ja se i dalje nadam da ću se prizemljiti kako Bog zapovjeda i da ću konačno postati što bi moja mama rekla, solidna i - KO SAV SVIJET.

J.

 

Fenomenalna je ta neurednost Londona, taman kad se naviknem na prikaze svake vrste, smuči mi se, pa onda opet ispočetka. Neurednost prodavana pod raznolik kosmopolitiski karakter svjetske prijestolnice nimalo ne impresionira. Hladan vjetar s Temze mi zatvara oči, stišćem ruke u džepove još jače, jako je hladno..Možda još više, jer je neobična tišina tog popodneva vladala. U tako hladnom ambijentu i sablasnoj tišini, dva tapkanja tople ruke po ramenu skoro da nisam osjetila, više me je njeno prisustvo iza mojih leđa i Guerlain slatkog mirisa, skoro pa pomakao za cenat. Zakasnila je koji minut, moja stara profesorica Marija, Maša. Kao i uvijek njena živopisna osobenost me ohrabri. Stariti i nije tako bolno, barem ne naizgled. Nekad glatko lijepo lice gleda me živahnim braon očima, a guste trepavice prave sjenu na njenim podočnjacima kad je sunčano vrijeme. Širok, topao osmijeh i crna kosa prošarana sijedima, njegovane ruke i patchwork kaput prigrle odmah i bez zagrljaja. Vitka je, iako joj se oko struka pomalo ocrtavaju afternoon-tea kolačići. Ona ne bi priznala, ali ipak mislim da je dugo već pod uticajem prijateljica i botoksa.

Nas dvije dijelimo nekoliko zajedničkih strasti i jednu ljubav, ljubav prema profesoru Henriju. Moja, daleko od sentimentalne i više ljubav kćerke spram oca, a njena prekrasna, čista ljubav žene prema muškarcu, kakvu bih uporedila jedino sa ljubavlju naših nana koje su bose u ibriku s izvora donosile vodu našim dedama, skidale im kapute i pokrivale ih noć, pa bi tako bi zajedno dočekali zlatni pir ili skoro pa istovremenu zajedničku smrt kad jedno ode, a drugom prepukne srce zbog toga...mislila sam.  

Maša je vesela, ali odnedavno bivša supruga mog profesora Henrija, njene ljubavi iz dana od prije 35 godina. Razdvojilo ih je vrijeme, jer jednostavno nije bilo njihovo vrijeme. Skype je bio samo lagano gurkanje ka konačnom slomu pod teretom uobičajenosti današnjice. Nažalost, olako sam prihvatila to što se desilo nimalo iznenađena. Ta spoznaja lišena šoka, nevjerice i skrivenim dijelom svijesti, odobravanjem, porazila me. Obezglavila me na giljotini na kojoj je oštrica pitanje Šta je danas normalno? Sramno je da nas danas zaista ne može niko i ništa iznenaditi.

Vratiću se profesorici Maši koja je sve samo ne mek orah, ali pomalo je lome patetični i sažaljivi pogledi njenog okruženja, jer je profesor Henri odlučio zamijeniti, ne mlađom, nego drugačijom. Šetajući gradom i tražeći ugodno mjesto za čaj, razmišljala sam o njenoj sudbini, istovremeno slušajući je kako mi priča o svojim planovima da unovči životno osiguranje i krene na egzotično krstarenje. Kao dijete se uhvatila moje priče o čaknutoj Isidori Bjelica i njenom krstarenju Karibima gdje je u virusnoj groznici upoznala šutljivog i usamljenog, ali zgodnog džentlmena koji je podiže u naručje i zamalo odvodi u svoju kabinu. U toj priči, umjesto da se dogodi ljubav u kabini, zgodni džentlmen skače u bespuća karipskog mora i oduzima sebi život. Kakva šteta izgubljenog vremena čitajući džepno izdanje Isadorinog pre....tjerivanja. No, zašto je Isidorina knjiga interesantna? Zbog onoga što sam ja profesorici prešutila. Isidora vidi krstarenje kao prst sudbine, smrt kao konačan kraj, pad zvijezde u more kad zvijezda pri padu svijetli najjače nad samom vodom. Naravno svi njeni knjiški junaci su sretni, razdragani i veseli putnici, besmisleno troše novce na dragulje....a onda se sudbina okrene protiv njih, pa im se razdani pred očima. Tu su da ne bi upali u blatnjave lokvice svojih predgrađa, već u tirkizno karipsko more odlazeći sa stilom  na taj posljednji pohod prema svjetlu na kraju tunela, baš kao zvijezde u supernovi.

Rastjeram misli na brzinu kako bih bila u korak sa ushićenjem zanesene profesorice koja se priprema na putovanje i razmišlja o prtljagu. Sjedamo u mali pub u Piccadily ulici, ona maše nekom paru razdragano i usput mi objašnjava da je od njih kupila neku umjetninu samo da bi ih spasila od siromaštva, ali je kip il šta je već bilo, prvom prilikom darovala Domu staraca. Smije se kroz zamagljenje naočale dok odmotava šal i gleda me nekim dvosmislenim pogledom, kao da u tom trenutku misli na još nešto. Nisam dokučila šta joj je paralelno zaokupilo misli, ali nisam ni trebala. Ona je svoj životni udarac podnijela stojeći na nogama, a ja kao hipnotisana nastojim kod sebe podgrijati neku moguću nevjericu i neodobravanje, jer je zaboga danas NIJE normalno da čovjek s kojim se godinama dijeli supa, pečenje, salata i šampita za istim stolom, sad to isto dijeli sa nekim drugim. Ma čemu se zavaravati, kad jeste. Tako je trebalo biti.

To je bilo prošle jeseni.... Profesorica se srećom živa vratila sa kruzera, noseći korisno i beskorisno kamenje, a na aerodromu je dočekao 15 godina mlađi muškarac...njeno eksplicitno objašnjenje ću prećutati.I sad se zacrvenim kad ga se se prisjetim.

No, maloprije u razgovoru sa prijateljem čuh kako njegova vrsta izumire kao što su pripadnici plemena Azre umirali kada ljube. Ali ne umiremo li svi, ne izgorimo li nepovratno u istinskoj ljubavi, svi mi koji je osjetimo i srcem i tijelom? Sagori nam srce kao jeftin osigurač, a kad konačno pokleknemo pognute glave nad giljotinom pitanja Kakvi smo i Šta je sve danas normalno(?), odgovori na ta pitanja će nam konačno odrubiti i glavu.

Prečesto me proganja kao sablast sa sjekirom, ono u šta srljamo iz dana u dan. Pokušam pobjeći u dijelove svoje oprane savjesti koja kaže da danas nema bezgrešnih, ima samo malo više grešnih i onih naivnih. A i biti naivan jednako je kao biti grešan. Jer bila svjesna ili nesvjesna, naivnost je u svojoj gluposti jednaka prefrigranosti. Kao nož u ogledalu: jedan će posjeći, a za drugog koji titra u odrazu, znamo da ne može, al podjednako smrtonosno sja...

Nedavno mi reče jedan prijatelj, mladi i izuzetno mudar čovjek kako se sudbina odmotava uvijek onako kako to treba i kako se tek prepuštanjem sudbini, otvore spoznaje da zapravo ništa nije onako kako se čini na prvi pogled.

Jeste, tako je pametno moje. Hvala što si to podijelio s mojom grešnom dušom...Sudbina nije nimalo naivna, a nisam ni ja prkoseći joj.

J.  

Kako sam te se samo zaželjela...drago Sarajevo. Gužve su na cesti, loš prilaz gradu. Sama sam i vraćam se kući. Nije me bilo od zimus i pomalo sam napeta i uznemirena. Prati me taj nemir mjesecima, zbog njega sam nezadovoljna, dekoncentrisana i kao neka druga ja.

Kao što obično biva, povratak kući znači rituale. Jedna nonšalantna organiziranost u izboru hrane za kćer, u izboru rodbine za posjet, u izboru prijatelja za dumine...sve je tako usput, al zna se red. Od svih rituala, najdraži mi je  višnja na Višnjiku...

Bila je jedna bašta, zelenila se ljeti na Višnjiku. I bogati voćnjak u bašti. Kroz voćnjak se hodalo i hodajući bralo voće, jednako ukusno i za bogate i siromašne kojima su vrata dedine avlije bila uvijek širom otvorena. Potom kratki zeleni proplanak meke trave, pa kuća.

Kuća je imala verandu, toplo natkriveno i od vjetra zaklonjeno mjesto sa malim vratima u špajz. Ulaz, pa hodnik dug i mračan tunel. Na kraju hodnika nalazila se i centralno mjesto u kući zauzimala, dedina soba. Ustvari dnevna soba sa televizorom koji se palio samo kad je dedo slušao vijesti i kad bi Tito imao neki važan govor naciji ujedinjenoj u bratstvu i jedinstvu. Tako je i ta soba odisala bratstvom i jedinstvom sečije duž prozora i sinije na ponjavi, koje je (bratstvo i jedinstvo) kvarila moderna nanina vitrina iz Poljske. Bila je tako sva prpošno mahagoni i sjajna, odudarala je od ambijenta prosječnog bosanskog enterijera. Ona bi (vitrina) kao oživjela kad se pored nje protrči il kad korača krupan čovjek. Zveket kristalnih čaša poslaganih naopačke i tanjira koji su bili svakakav ukras samo ne jedaći pribor,  prolomio bi se tada sobom tako jako da se činilo kao da vitrina želi da se nametne posjetiocu sobe kao važan komad namještaja , ljepši od starosjedilaca sečije i sinije. Tako kad bi komšija Said prošao, krupan i nezgrapan kao medo, dedo bi brzo napravio pokret dlanom koji je govorio umjesto njega nešto poput: „ neka neka polahko“, a kao da je zapravo smirivao gosta da ne uznemirava  dalje vitrinu.

Vitrina je službeno iz Poljske, tu verziju su svi znali. Kupio je dedo na aukciji šezdeset ili sedamdeste i neke. Ali tek nekad kasnije će rijetki saznati da vitrina nije iz Poljske nego je dedo dao izdraditi za nanu kod stolara Fike s Bjelava, po uzoru na ćifutske sehare koji su se nani jako sviđale. Pa kako bi nani bila još važnija, dedo rekao da je kupio u Poljskoj, iako je kao ručni rad naručen i posvećen voljenoj ženi, ustvari bila još dragocjenija. Ali nana kao i svaka nana, htjela je nešto iz inostranstva na čemu će joj pozavidjeti drugarice. Nana je umrla, a da nikad nije znala da vitrina nije vidjela carinski prelaz...ili se nama svima činilo da nije znala.

Na prozorima dedine sobe, uštirkane forangice obrubljene crvenim koncem, dugačke i uske prozore sobe činile su vitkim siluetama, pa su i vizije kroz forangice bile zbog njih vedrije. Na prozoru još stajale su naočale i pepeljara, dedina.

Kuća je imala i djevojačku sobu, i još nekoliko neinteresantnih prostorija bez duše u kojima se obitavalo. Djevojačka soba, zamračena i pomalo sablasno konzervirana u vremenu i prostoru, iako su sve djevojke iz kuće još tada već otišle i sad su već starije moderne gospođe u ultramodernim gradskim novogradnjama. Ormari, pa dva ležaja, prekriveni su sivom svilom i u sobi se osjeća ugodna hladovina zbog zamračenih prozora. Nana bi sobu s vremena na vrijeme očistila, istresla ponjave, prozračila pa ponovo zamandalila. Činilo se kao da je htjela sačuvati onaj tručak djevojačkih snova i ushićenja. Samo bi poneko imao privilegiju da joj nana sobu pokaže. Ja sam je imala, dok sam bila baš tako djevojački zanesena i ushićena.

Kad smo se prvi put upoznali ti i ja, pili smo sok od zove. Ispod nanine višnje na Višnjiku. Tvoja nana me upozoravala da ne sjedim ispod jer će mi pasti višnje na majicu i ostaviti fleke. A ja bih sad htjela baš to. Da padaju višnje na nas, da ih sklanjaš iz moje kose, da je noć kao i tada, a mene da hvata pomalo zima kad krošnje zašušte od večernjeg vjetra, pa je zamjeni ugodna jeza što si mi tako blizu. U ustima slatki okus zove, gledam tvoje usne kako se smiješe. Mirisi proljeća da se miješaju sa mirisima ljeta, da su ponovo noći sve toplije i nebesa zvjezdana, a zova i višnje ponovo tako slatke i mirisne...

I ostala je višnja na Višnjiku, ali samo ona u dvorištu. Zarobljena prelijepom kovanom ogradom, usamljena je u voćnjaku. Pravi hlad ledenobijeloj novoj fasadi i šestokomornim PVC prozorima. Gledam je sad kroz prozor  auta i zagrlila bih je, baš kao što znam da bi i ona mene. Ostala je samo ona od one nekadašnje raskoši života u kući i avliji i ostala sam samo ja kao njen jedini neko. I obje nas dvije,  zarobljene prelijepom kovanom ogradom, svaka sa svojom sjenkom na bijeloj fasadi...

J.

Nabrojaču dva razloga da izostanak dobro raspoloženja: nekontrolisana potrošnja koja je izazvala krizu solventnosti i tri dana u Zagrebu. Nije mi toliko zbog novčanika, koliko zbog činjenice da jedino mogu izaći u „$%&/()=?“ tržni centar i gledati nabrijane djeve i uglancane frajere kako se ogledaju u izlozima dok prolaze. OK, svi to ponekad radimo, al baš u svakom, e to ne radimo svi.

Skeniram ispod sunčanih i zaključujem da se kao Bosanka au naturel ne uklapam  u užurbanu poslovnu šminku na Cvjetnom u ovom outfitu teksaškog rendžera. Jedino bi mi možda svekolike Zagrebačke Simone pozavidjele na Furlinoj tašni u koju sam zgurala sva čuda svijeta i na prevelikom kapučinu koji sam greškom dobila umjesto makijata. Toplo je, ugodnih dvadesetak stepeni. Došla sam prije dogovorenog poslovnog sastanka da na miru popijem kaHfVu. Čekam kolege Hrvoja i Sandru, oboje vrlo simpatični mladi ljudi, samim tim jer nisu iz Zagreba (bez uvrede Zagrebčanima, al ih ja baš ne kužim).

Hrvoje je iz Osijeka, a Sandra iz Pule. Ona je djevojka u srednjim dvadesetim, zaručila se nedavno za uglednog, mladog h(K)irurga, planira vjenčanje i medeni mjesec. Njegov otac je inZistirao da plati njenu vjenčanicu i zaručnički prsten. Hrvoje je njen malo stariji kolega, čini mi se kao da mu je slomila srce tim zarukama. Čak mi je jednom rekao na „domjenku“ kako u ovoj godini ima velike planove privatno i pogledao je u njenom pravcu. Htjela sam ga priupitati jel zdrav – prav, reći mu da je djevojka na 7. nebu, al „na drugom oblaku i s tuđim vjetrom u jedrima“, ali sam se zaustavila i pustila ga da on nju voli za njih oboje i da živi njihov san samo u svojoj glavi, jer se snovima duša hrani.

Zjakajući tako znane i neznane junake špice na Cvjetnom, negdje među ljudima vrvilo je i moje sjećanje na lijepe dane...Šta se sve zavoli usput dok se voli voljeno biće? Odgovor na ovo pitanje je poprilično bizaran. Zavoli se svašta nešto i zato ostane praznina i tupi bol kad toga više nema i kad je boja neba iznad Zagreba nekad bila boja moje sreće, danas je jednostavno samo plava. Ova ljubav moj je accessoir, mojim sjećanjima daje toplu patinu, starinski miris složenog, bijelog djevojačkog ruha. Čista, mirna i nema svrhu, osim da je se ponekad sjetim i o njoj ispričam.

Ali nije me to prijepodne samo sjećalo na davne dane sreće u Zagrebu. Sjetilo me na Aljošu, Prijatelja sa kojim već mjesecima nisam više u kontaktu. Zadnji put smo se vidjeli na aerodromu Pleso, ispratila sam ga na let za Beograd i dugo zadržala pogled na njegovim leđima pitajući se koliko se kola preko njih „slomilo“ i koliko toga je preko njih pregurao. Srce mi je pucalo.

Tada sam jednostavno znala i osjećala da je to to i da više nikada nećemo razmijeniti riječi. Dugo sam poslije razmišljala o našoj razdvojenosti, uglavnom kad se osamim vozeći se noću. Iz tih svojih mentalnih okršaja izlazila bih svaki put izmučena vještačkom pobjedom nezrelog, invalidnog zaključka da je zaista bolje ovako. Životi su danas ionako prekomplikovani, vremena je sve manje. I on je tako mislio sigurna sam i zato je ovako – NIKAKO. Sad više ne razmišljam tako, zapravo sigurna sam da nije bolje ovako.

Kako usput izgubimo lijep i skup dijamant koji je blistao uz nas, držao nas za ruku kroz plač, tugu, strah, radost? Jesmo li samo nepažljivi ili ga uzimamo zdravo za gotovo. Jedan  umjetnik u svojoj Kletvi putnika, vječno brodi rijekom snova, bespućima ravno prema nigdje, sanja o luci, o voljenoj ženi, ali ga kletva vječnog putnika odavno ne pušta, da sloboda smiraja njemu ima gorak okus... Ma Kletva putnika je furka, nadobudni osjećaj da smo sami sebi dovoljni, ali evo nismo.

Ljubim ga...moje mudro slovo, moj zagrljaj, moje mile riječi, moj smijeh...jako mi nedostaje nek čuje, vidi, zna!

J.

Srela sam se sa profesorom Henrijem nedavno u Rijeci. Malo je ostario od našeg zadnjeg susreta, ali sam mu to elegantno prešutila. Sjedili smo u nekom patetičnom kafiću ili je možda mene zagušila plačna izmaglica njegove priče, pa mi se činilo da sve oko mene ječi od muke.

Pričao mi je simpatično, gestikulirao i mimicirao kroz mrmljive pauze u zalogajima hrskavog tosta i instant kafe, o kolegi francuskom akademskom slikaru (nazovimo ga Mr. Hablo Hiccaso) i ljubavnim pismima koja je slao i primao od mame njegove dvadesetogodišnje muze. Inače, mr. Hablo je pravi pervertit, sve mu se vrti oko ONIH STVARI i čak vjerovatno pomalo biseksualan, bar ako je vjerovati profesoru Henriju kad kaže da ga je jedne prilike uhvatio kako na čudan, opsesivan način miriše njegove rukavice ispuštajući animalne neartikulisane zvukove. Mislio je valjda i da ga ovaj pritom ne gleda. I tako ...mr. Hablo je profesoru potpuno zanesen čitao pisma, a ovaj potpuno detektivski sklapao puzzle u svojoj glavi tražeći ubicu na kraju priče.

Uglavnom, pisma koja mu je čitao bila su neki lirski lijepi, sentimentalni izlijevi ljubavi, ali kad ih neko sluša zdušno i mentalno secira, kako je to uvijek činio profesor Henri sa pričama na granici realnosti, onda su mu zvučala poprilično jednostrano i naslućivala tužan kraj. Naročito, ako se ima u vidu da Mr. Hablo plaća duškanje Gospođe Majke od muze na Azurnoj obali i njena povremena „propuhivanja“ pluća u vazdušnim banjama po Francuskim Alpama.

Naravno, kao i svaka grande amore i ova ljubav između slikara i Gospođe Majke od muze,  imala je rok trajanja istaknut na poklopcu, tj. tom plastificiranom licu pokondirene tikvetine iz Arlesa. Tek kasnije će se ispostaviti da je gospođa mama imala samo jednu grande amore  - charge DINERS karticu koja je radila na principu: Charge my card - I charge your heart (and some other particular body part, more than once) - pardon my French!

Mr. Hablu je opala prodaja slika pred kraj prošle godine i počeo je vrlo skromno živjeti. Dobro, njihovo skromno i naše skromno je otprilike kao kad se uporedi Las Vegas i svakogodišnji Cirkus Embell Riva, ali za jednog istaknutog slikara da nema za kupiti guščiju paštetu, krutone sa prelivom od kavijara i Evian sa komadićima kristala protiv kamenca u bubrezima, bilo je nedopustivo. A on je eto na to spao. Navodno, nesporeći njegovu kvalitetu vrhunskog umjetnika, počelo se sumnjati da podržava i propagira ideje kontra modernog svijeta, pa je odjednom taj isti moderni svijet, prestao uljepšavati svoje ogipsane zidove njegovim umjetninama.

Ali kako kažu da nijedna nesreća ne dolazi sama, tako su urijedila i pisma Gospođe Majke od muze, s tim što je u njegovom slučaju druga nesreća uslovljena prvom. Umjesto dva puta sedmično, pisma su počela stizati dva puta mjesečno, sve do jednog dana kada je gospođa mama napisala jedno neugodno pismo, sve vrlo kontra onim lirskim sentencama s početka priče. Okrivila ga je za njenu sekiraciju, nemir, za ubistvo njenog duha...a sve u toj jedinstvenoj ponudi za cijelih pola miliona eura koliko joj je vjerovatno čardžirano do tada na Diners. Zaista cijena sitnica...

Mr. Hablo plakao je danima, noćima kao malo dijete sve dok mu nisu popucali svi oculis capilaris i presušile sve suze. Naravno da je sve bilo jasno kao na dlanu od samog početka, samo je ostalo nejasno kako je njemu promakla suština.

Nije to bilo dovoljno životne škole jadnom Mr. Hablu i vjerovatno nikad neće ostati naučen. Ovog ljeta se valjda sprema na nešto skromnije ljetovanje u pratnji nove gospođe srednjih godina, koja također voli lijepo da priča.

Mislim, šta se tu ima za reći. Vjenčanje ko vjenčanje. Tu i  tamo malo ples, pokoja suza kane na raznježene poglede i razmjenu prstenja, tamburaši tamo, švedski stol ovamo, after midnajt Selma, Cica, Šica, Dara, Šara, pripiti kum, kumov drug pipkaju gola ženska koljena  ispod stolova, zabaljene gubice zacrvenjenih tetkova, punaca, svekara prema mladim nevjestama na plesnom podiju ... lagano izvinjavanje i izvlakuša na umor i ispaljivanje kući uz molbu dežurnim melecima da dežurni policajci ne nabasaju baš na mene to jutro, jer su se dvije čaše vina triplicirale kad se ruka mladoženje našla na nedozvoljenom koljenu.

Helem, to je to. I to bi bilo to i ovaj put, da na svadbu nije došla moja velika školska ljubav. Moja nedosanjana balava romansa kojoj ni sa 11 godina života nisam dala šansu, jer zaboga miloga On nikada nije mogao da bude pravi  muškarac koji će mi u lice reći svoje osjećaje, umjesto što  ih šalje u hardcopy pismima preko raje iz škole. Sva sam pisma principijelno spalila na balkonu zgrade na Čengić Vili osamdeset i neke.  I tako je ta ljubav zapravo ugušena u pepelu i dimu i prije nego je poprimila oblik. Poslije su se njegovi preselili u Libiju, počeo je rat i više se nikad nismo ni vidjeli ni čuli.

Konačno smo se ponovo sreli to popodne. To prekrasno kosoko dijete, pretvorilo se u prekrasnog, muškarca. Sav je bio mirisan u bijeloj košulji. Došao je za naš sto da se pozdravi, a ja sam se tupavo nasmijala, rukovala i od uzbuđenja počela štucati. Obrazi su mi se rumenili kao aleva paprika. Pa ja sam još uvijek zaljubljena u tog čovjeka zaneseno ženski i moji zacrvenjeni obrazi su to pokazali kao displej na koncertu Dine Merlina! Molila sam se za neku distrakciju, pa makar to bila i ruka dinosaurusa na mom koljenu ispod stola...Čekala sam, ništa se nije dešavalo, a ja sam i dalje samo blesavo štucala. Izvinula sam se i otišla do šanka da se napijem vode i da zatražim da konobar na mene istrese kantu leda...Vodu sam dobila, led nažalost nisam.

Uglavnom, noć je završila poprilično OK. Rituali svadbe su se redali, mi smo se vrlo sistematski i uhodano izbjegavali. Valjda nesigurni da li uopšte nešto trebamo reći i trebamo li dati važnosti nečemu što sad sa ove distance spada u šarenu lažu. Mislim, trebali smo se i izbjegavati iz drugih razloga. Kombinacija alkohola, miline, ugodne noći i njegove bijele košulje zasigurno mi ne bi pokazala pravi put u raj. Na kraju sam negdje oko ponoći uskočila u bundevu i otperjala kući...

Kasno je, neću se baviti analizama značaja prvih ljubavi. Ta tema je kao izlizane farmerke. Istrošene, ali ih uvijek rado nosimo. Neću se baviti ni analizama šta principi donose u ljubavi. Ko zna, možda bi me da nisam spalila pisma, grijala  sjećanja na lijepe trenutke koje bi dijelili. Gubitnik je svakako onaj ko voli...a ja volim da volim, svim svojim srcem i bićem.

Jedino mi njegova košulja još uvijek ne izlazi iz glave...idem gledati ZMBT. Možda mi to kvalitetno ispere mozak....

J.

April 2011, 10:30h, Zagrebački kolodvor.

Jedna poznata voditeljica ispraća svoju kćerku na ekskurziju u Italiju. Ja čekam voz za Rijeku.

Ona, voditeljica, žali mi se da je muž ostavio prošle godine, te kaže da se hrabri knjigama klimakterične Vedrane Rudan, povremeno se druži sa jednim mladim piscem u lokalnoj kuglani. Hm, mislim koga ona zavarava, čuj druži, čuj u kuglani, al nejse...

Bez šminke i bez velikih naočala ispod kojih skriva buhtlaste oči i botoksirane jagodice, izgleda nimalo nalik našminkanoj TV personi. Žalosna je, žena pati. Razvod će je dotući, istog onog trenutka kad tupi udar teškog sudskog pečata odjekne na presudi. On, anamonjen, sad već na sudska ročišta dolazi sa svojom svadbarskom pevaljkom/zabavljačicom.

Pojavio se i dotični nakratko na kolodvoru, kćerki tutnuo koji Euro u džep, kćerka ga ovlaš poljubila gledajući mu preko ramena, a onda je galantno sjeo u svog Kačkavalja (Qashquai) i otišao u pravcu već nekog naselja, ušminkanog Zagreba. A ova moja voditeljica je za to vrijeme stajala postrani, glumeći da je ljutita i ponosna, a zapravo je priželjkivala da je on pogleda. Mislim da je čak nije ni zapazio, a i ako jeste nije joj ništa više pažnje posvetio nego brkatom kondukteru, koji je krio pljosku u džepu uniforme. Vratila se sa perona, sjela na klupu do mene u holu pored biletarnice i zapalila cigaru. Voz je otišao, i kćerkin, a i njen, prošao je...

Zamislila sam se tada nad svojom sudbinom. Koga čekamo, imamo li svijest da nam vozovi prolaze? Svaki dan, svaki tren. Zbog koga ja ili čega, gubim vrijeme pišući sage iz srca za nekim ko je davno prošao u svom (op)teretnom vozu, za kojim tragam po svijetu, a da koraka ne napravim.

Štorija o Nidalu završila se prošle godine, u jesen. Nježno, mirno kako je i počela. Želio je da zbog njega napustim posao, prijatelje, rodni grad  - koji god to bio i odem se skrasiti na Istok. Voljela sam ga i voljeli smo se i nije bilo slučajno što smo dijelili dane, noći, prostorije i frižider tih godinu i nešto više.

Bili smo i prijatelji, bliski, ali ipak ne toliko da bih se spremno dislocirala na Bliski – Istok.

Vruće je tamo, ne bih mogla - ali ima eir kondišn!

On bi puno radio, ja bih sama bila -  ali kao da je to nešto bitno! Sami smo svi stalno i čitav život, samo koegistiramo pored nekog, možda.

Ne bih imala prijatelje – ali kao da ih u životu zaista i imamo, on postoje, pa se većinom pokažu da to nisu – prijatelji.

Bolovala bih od nostalgije – navikla bih se, najmanje sam u svom gradu, a svakako bolujem od išijalgije, srčane.

Ovo su moje teorije zavjere i moji odgovori na njih. A u suštini, Nidala nisam voljela, voljela sam to što on mene voli. Nisam ga željela, uživala sam u tome koliko on mene želi. Nisam bila sretna s njim, ali mi je pričinjavalo sreću to što njega činim sretnim. Samo da li je to bilo dovoljno, da li bi ikome bilo? Nije bilo fer i ne bi bilo fer. Zato sam jedne noći sjela pored njega, sklonila mu kosu s čela i gledala ga par trenutaka. Zatim bila iskrena i otvorena. Veliki smo mi, razumio je sve. Ustao je, isključio TV i otišao u krevet, ni riječi nije rekao. Sutra ujutro ga nije bilo pored mene, samo me je dočekao mail u kojem je napisao: Hvala, bio sam sretan! I jeste bio, trudila sam se da bude....

Još dugo poslije držala me tjeskoba, breme krivice, grižnje savjesti, pa sam se s pravom pitala zašto ne osjećam olakšanje. Al znam zašto je tako. Ja više nikada nikoga neću voljeti kao što sam voljela nekad, oštećena sam. A to mi tako treba, da volim kao nekad... 

Vratiću se na voditeljku nakratko. Ponudila me cigarom, odbih je, al joj rekoh da joj je bolje bez njega, da je nju zamjenio lošijom ženskom i da će joj se vratiti kad shvati gdje mu je mjesto. Klasika u koju ni ona sama ne vjeruje. Ali koga ja to zavaravam, vjerujem li ja u ono što sam joj rekla? Uostalom, šta je njoj i meni zajedničko? Ništa osim drvene klupe Zagrebačkog kolodvora, dima Ronhill-a koji pasivno udišem i tuge zbog praznog srca.

Vozovi.... sve najbolje o njihovoj simbolici. Jedan naš život, jedan je voz. Mi smo lokomotiva, pruga je put kojim kroz život hodimo.

Vagoni su ljudi, okolnosti, naši tereti prošlih života, naši grijesi, kajanja i očekivanja.

Voz opterećujemo uvijek više nego možemo vući.

Nismo skretničari.

Ne možemo uticati na to gdje će nas voz odvesti i da li će skretanje koje nam predstoji biti upravo to što nam treba, mjesto gdje trebamo stići, ultimativna utopija.Ali svejedno vozimo, putujemo.  Živimo sporo, živimo brzo.

Ja nemam voznog reda...jer se bojim da ću stići na odredište. I to je moj izbor.   

To je moja ultimativna utopija.

.....mom jedinom, u dalekom hladnom svijetu, u kojem ga ne poznaje niko tako dobro i  koga ne voli niko tako jako kao ja....

J. 

Jednog jutra, jednog oktobra probudila sam se ne znajući gdje sam. U polutamu kroz teške hotelske zastore, dan je silno želio da uđe. Raspored u sobi mi je djelovao nepoznato, to je onih par sekundi kad na granici polusna i budnosti pamćenje još uvijek spava. Al znala sam ipak da sam ponovo sama, u tuđini. Zapravo i prije nego mi se vratilo ne momenat izgubljeno pamćenje, misli mi je zaokupila tuđina, ja sam zapravo stalno u tuđini, sama među ljudima..

Ustala sam, pod stopalima osjetila hotelski sag i uputila se prema zastorima. Povukavši trakicu koja  visi niz zastor, zastori su otkrili Bled, modru izmaglicu iznad jezera, zvonik kapele na ostrvu i narandžasto lišče svuda okolo. Otvorila sam balkon, oštar i mirisan ozon je ušao u sobu. Bilo je tri minute do pola 7, a alarm na mobitelu i hotelski telefon zazvonili su u isto vrijeme 3 minuta kasnije, recepcija je zvala zbog naručenog buđenja. U te tri ukradene minute od sna, dok me je bledski prizor budio, sjećala sam se.  Volim Bled, zavoljela sam ga dok sam još kao curica od 6 godina kuckala sa svojim novim cipelicama uz i niz hodnik apartmana Slavica, čekajući tatu da zaključa sobu i povede me na poslovni sastanak sa kojeg ću pamtiti jedino ručak – patku u umaku od narandže...

Nidal je bio u sobi do moje, trebamo se naći u pola 8 na doručku i kafi.  Upalila sam TV, tuširala se, šminkala, obukla i bila gotova u 7:15. Uzela sam torbu i provjerivši da li sam uzela karticu od sobe, zatvorila sam vrata. Moja crvena crocco torba, moj vjerni pratilac, koju sam od mame dobila za rođendan,  donosila mi je sreću i u nju bi stalo sve...od mog Dell-a, isprintanog materijala, 2-3 usb-e, 5-6 olovaka, novčanika, mobitela, lakovane torbice za šminku i handkreme..

Kucnula sam Nidalu u namjeri da mu kažem da sam gotova i da ga čekam u foajeu. Otvorio je vrata, svježe obrijan, mirisan, ali čupav...vezao je sivu kravatu na svijetlu košulju i rekao da je gotov za minutu. Našalili smo se da je više žensko od mene i uputila sam se prema liftu sa svojim mislima.

- Evo me po treći put na Bledu, dalje samo par metara od Apartmana Slavica, ali svjetlosnim godinama daleko od one šestogodišnje djevojčice koju je šokirala činjenica da se i patke jedu. Sad kada sam odrasla i spremna prezentirati projekat za 2010. u udobnom Hotelu Golf, potpuno bez volje i elana, znajući da su dogovori već dogovoreni i da se investitor znao i prije nego je tender završen, znam da me ništa više ne može šokirati..ali da ću se i dalje pitati da li se i u mom srcu znao investitor i prije nego je srce odabralo. Da li je za mene neko odlučio...

Prolaze dani Pašiću i čvrsto sam uvjerena da je svaki dan proveden ustajalim mislima protraćen i da je grijeh i prema sebi i drugima, zato sam sklona misliti da je razmišljanje koje ne vodi postignuću i novom koraku naprijed, pogrešno i da je traćenje vremena. Nemoj se baviti mislima koji te ne vode naprijed. Čaša vina pred spavanje, 3 Norah Jones i 4 praline, sasvim je dovoljno da ograniči vrijeme tokom kojeg se misli opterete nepotrebnim razmišljanjima koje se imaju potrebu nametnuti konstruktivnim tokom dana. -

U prizemlju sam već, uzimam novine i sjedam u fotelju, čekajući Nidala..Bled je prekrasan u jesen i poslije ručka me čeka vožnja jezerom do ostrva sa miliion stepenica do kapelice...

Julianna.

Pašiću srećo,

Prošao je april kao i behar, ljepoto...bio je lijep, ali zato dolazi jorgovan, borovnice i jagode maleni...

Vratila sam se u Pariz u ponedeljak. Svaki put kad odlazim iz Sarajeva, prilazeći pasoškoj kontroli na aerodromu, ja već čeznem za gradom, a tako želim otići što prije. Ispratio me je samo Aljoša, s njim sam se uspjela vidjeti nekoliko puta. Ne znam da li ti je pričao, nismo te pominjali. Kaže da pokušava vratiti Alena iz Dalmacije, da je ona loša prema svima i malom i roditeljima i da je dala otkaz ovdje u banci. Žao mi ga je, žao mi je što smo se rastali opet, on zaslužuje najbolje i nadam se da će to i dobiti, volim ga jako. On dolazi na ljeto u Pariz i ostaje s nama duži period.

Nisam ti pisala odavno, namjerno, bojala sam se sebe tebi tako blizu, bojala se misliti o tebi ovih mjesec dana. Mada nije bilo naročito teško u tome uspjeti. Podsjetiću te jednom na ono što se desilo i da to može uraditi samo 0 od čovjeka, ali drugi put, osjećam se izvanredno danas!

Imali smo jako uspješne sastanke u Sarajevu, Mostaru i Zenici. Potpisali smo ugovor o finansiranju  novih projekata sa kojima počinjemo u septembru poslije odmora. Sproveli konkursne procedure i zaposlili 6 mladih ljudi, Edvina i Ljiljanu 2 dipl.arheologa stipendista, Nedreta 1 bibliotekara, Hameda  1.dipl. orijentalistu zbog novog projekta u Emiratima, Suzanu i Vladu 1 ekonomista i Sunčicu 1 asistenta.

Dobro smo se proveli u Bosni, nigdje nije kao ovdje. Zadnji vikend pred odlazak, bio je praznik. Nas petero Aljoša, Nidal, Željko, Danijela i ja išli smo u Zavidoviće. Da, u Zavidoviće nemoj se smijati. Išli smo u posjet džinovskim kamenim kuglama. Čika Alijagić nas je uputio da se javimo Hajrudinu, vozaču Arheološkog parka, da nas on šalje i da nas malo odvede igrati se kuglama. Osjećala sam se kao strejndžer u vlastitoj zemlji, poput onih ohaerovaca ili oesceovaca što se svime ovdje oduševe. Malo se i postidila zbog toga, but jbg, nisam nikad imala priliku ni poseban povod vidjeti Zavidoviće..šta sad da radim? No bio je to fin izlet, kugle, tj. slike nas na kuglama, ispod kugli, sa kuglama, iza kugli, oko kugli, prema kugli...pa šuma, šetnja, janjetina i krompir ispod saća kod čika Hajrudina. To je tako fin čikica, i on i njegova miledi Alma. Vrlo hitar i okretan, zna sve i svakoga. Njegov djed je pisao za Oslobođenje davno nekad i tada još, pisao o kuglama. Tako i ne planiravši, izlet smo krunisali saćem i salatom putericom kod njih, u predvečerje smo palili fenjere..to nisam radila od djetinstva i kampovanja.

A kamene kugle -  tu ih je najviše, u Zavidovićima iznad naselja Grab Mečevići u jednoj šumi kraj potočića. Nađene su još i u Maglaju,  Banja Luci, Mostaru, Teočaku, Kostarici, Tunisu, Mexicu, Novom Zelandu. Ogromne lopte za koje se vežu važne teorije, još važnijih teoretičara, a jedna od njih je da su time ukrašavani nadgrobni spomenici. Jbt čuj kuglom ukrasiti nadgrobni spomenik...i šta u slučaju da mrtvi faraon oživi – NEMA ŠANSE da iz groba pomoli nos, jer se njihova težina u tonama izražava, a opseg mjeri u metrima. Ali moja teorija o kamenim kuglama ZATO je još prostija – njima su prije džinovi boćali. Prosto kao grah, oliti pasulj. Od tih svih važnih naučnićkih teorija, jedino moja teorija ima uporište u stvarnim pokazateljima – ljudi su nekad bili veliki, veliko im je srce bilo, velika djela, velike vizije, bili su hrabri, imali velika m..khm motorna vozila, pa logično je onda da su im velike bile i kugle za boćanje.

Danijela je raskinula s momkom, long-distance-relationship uzela danak, Željko ima ozbiljnih problema sa bubrezima i nastavlja raditi neke pretrage u Parizu, a Nidal...eh Nidal...Ponovo se crvenim kao škampa pred nekim.

Pitam se danima, da li meni misli prolaze u očima kao na CNN-u one vijesti u dnu i transparentne su tako, pa taj njegov pogled traje dugo, kao neki dan kad smo unosili kofere u taxi smijuljeći se? Ne znam..znam samo da često ima taj neki pokret kad palcem prođe od uha niz bradu okrečući glavu na desnu stranu, koji mene zaustavi u pola rečenice. Ima lijepe ruke na kojima je sivi sat, rukavi lanene košulje zavrnuti do lakta i ugodnu tišinu kad smo sami, kao da je on oduvijek bio tu. A moje misli iza očiju, beštije su jedne zarobljene u krotkoj škrinjici snova, poljubaca, ljubavi i grijeha. One zamišljaju da njegova lijeva ruka čvrsto obuhvati moju kosu, obavije je oko šake i podigne, a da mu desna pridrži moj struk. Usne da mu se spuste na moj potiljak, a zubi da zagriznu kožu. Misli se tu nisu zaustavile, pa su njegove ruke odvele niz moja leđa, njegovim prstima nabrale moju tamnoplavu haljinu do polovine bedara i njegove dlanove vodile uzvodno ispod haljine, a on bi lice zaronio u moju kosu i čula bih mu dah. Tu sam se zaustavila. Krajnje bezobrazno od mene tako misliti. Srećom po dunjaluk, ovo su samo one- misli, nisam ja kunem se...  

Ima dosta gorčine u Nidalovim očima, isto što sam prepoznala kod Aljoše kad se razvodio. Oči izgledaju vesele, ali tamne i mutne. Nije lako razočarati se u svoj izbor partnera za cijeli život. Rekao mi je kad smo se vratili iz Zavidovića i kad me je dovezao do moje zgrade i probudio, a sve ostale razvezao kući, da mu je ugodno kad smo zajedno i da prvi put poslije razvoda, jedna žena je za njega ravnopravan partner, da mu ona treba dok šuti, ne razmišlja ni o čemu i odmara se. Poprilično me je uplašila ova rečenica, u ponoć nakon sna, srce mi je lupalo u grlu. Nije me toliko uplašila ta njegova prečica bez puno okolišanja, koliko činjenica da i ja osjećam isto i da uz njega mogu disati punim plućima. Ok, imam tu i tamo pokoju bestidnu misao, ali hm mislim nije niko umro od mašte ili otišao u zatvor...

Ipak, moj strah je ogroman, bojim se straha zbog straha od prepuštanja.

Srećo u nesreći, ostaj mi zdravo.

Ljubim naše prošle dane i skupa sjećanja,

Julianna.

Čika Ludvig i bubašvabe

Imala sam posebnog komšiju, čika Ludviga Strahimirovića.

On kao stariji čovjek ne bi bio više nego prosječan penzioner guste sijede kose, koji uredno plaća struju, hrani golubove sa svog balkona, nosi sivi mantil, šešir i uštirkane košulje čak kada ide izbaciti smeće. On dakle, ne bi bio ni više nego jedno prosječno ostarjelo ljudsko biće, da nije imao dva velika straha: strah od bubašvaba i strah da bi ga teta Lenka mogla zavoljeti.

Sam je živio u mom kvartu, ali svake godine na drugoj adresi. Susreli bi smo se često na ulici, on bi podigao šešir jednom rukom u znak pozdrava, a ljeti kad ne nosi šešir, poljubio bi mi ruku. On me naučio da muški damama treba da ljube ruke, a meni je bilo sve to tad čudno. Poznavao se sa mojim dedom još od djetinjstva i često ga je posjećivao. Ja sam na terasi zgrade na Marin dvoru, satima znala sjediti dedi u krilu i gledati kako oni igraju šaha ili ih slušati kako komentarišu Dnevnik u pola 8.

Čika Ludvig je imao ženu i kćerku. Ona, koja u mojoj priči neće dobiti ime, ostavila ga je davno i prije nego sam se ja rodila. Otputovala u Hollywood za nekim zalizanim mangupom, koji joj je obećao glavnu ulogu u nekom filmu Ž produkcije, a ona valjda očekujući svjetsku slavu i Oskara, otišla odvevši i njihovu kćerku Elizu. Čika Ludvig je tada ostao u samoći, a ona nikad nije snimila film.

Čika Ludvig se jako bojao bubašvaba. Nalazio ih je tamo gdje ih nije ni bilo ili su one jednostavno njega pratile, a on uporno bježao od njih. Zbog tog straha stalno se selio iz stana u stan. Svake godine u proljeće je tražio kartonske kutije u našoj prodavnici nekad zvanoj UPI Marketi, a danas Amko commerc. Najavio bi to nekoliko dana ranije, a Maja i Selma su mu ko po zadatku, čuvale sve kutije do kojih bi došle, a onda bi on njima zauzvrat, u džep bijelog radnog mantila ubacio poneku šušku. Tako je čika Ludvig, za vrijeme koje ja pamtim, promijenio više od 20 stanova. Sigurna sam da su neke od bubašvaba predvodnika, ostarili su zajedno s njim smijući mu se potajno kada ga opet pronađu. Neki ljudi u proljeće kreče i renoviraju stan, a čika Ludvig pravi sebi nastaombinu iznova.

Jednom sam otišla kod njega da mu prevedem pismo koje je trebao poslati nekom prijatelju prijatelja koji opet zna poznanika koji poznaje tetku komšije koji radi sa mužem njegove kćerke Elize u tvornici konzervirane ribe. Želio je stupiti u kontakt s njom konačno. Nikada ranije se to nije usudio, vjerovatno plašeći se sebe u njenim očima, jer je neko bolji od njega došao i ukrao mu žensku, a on je nije potražio više nikada poslije.

Kad sam tada došla kod njega sa tekom i olovkom, prvo što sam primijetila je da u kući nije bilo niti jednog sata. Čika Ludvig mi je tada rekao da kazaljke prave buku i da ne može čuti bubašvabe kada dođu, topot njihovih nožica. Sjeli smo, napravio mi je Cedevitu i napisali smo pismo koje sam ja otkucala u Informatičkom centru mog Fakulteta. Pismo smo poslali emailom sa moje prve hotmail adrese.

Čika Ludvig je volio teta Lenku, nježno, dugo, godinama, svojim mislima i svojim srcem, a da nikad nisu razmjenili više od uljudnog pozdrava i zahvalnosti kada bi se susreli u prodavnici i kada bi joj on dodao paradajz pire, teglu kiselih krastavaca ili Vegetu sa najviše police.

Teta Lenka je bila udovica, njen muž Sadet je poginuo davno u saobraćajki. Nisu imali djece, ona je imala samo sestru. Živjela je u zgradi prekoputa moje i moj balkon je gledao u njen prozor od kuhinje sprat niže.  

Teta Lenka je bila malo mlađa od čika Ludviga. Imala je crvenu, knom obojanu kosu i svijetlo plave oči. Meke crte lica, topal pogled i širok osmjeh. Uvijek bi nosila iste biserne naušnice i ogrlicu. Mirisala je na limun i vanilu, često je pravila šape. Gledala bih je često predvečer kako u aluminijske kalupe utiskuje tijesto. Na prozoru je imala neki zastor koji je sezao do pola prozora, tako da sam joj jasno mogla vidjeti još uvijek vitke noge u crvenim papučama, ispod kućnih haljina koje je šila sama.

Čika Ludvig i teta Lenka godinama su se susretali na ulici, razmjenjujući ne više od pozdrava i pogleda. On ju je gledao očima punim miline, a ona njega očima punim ljubaznosti. On je čeznuo za njom, a ona nije znala. On se nje bojao, bojao se da će naići ponovo neki zalizani dripac, bolji od njega i odvesti njegovu žensku.

Jednog dana, čika Ludvig se probudio. Obrijao se, tuširao se, kosu tonirao ehotonom, namirisao se, obukao svoju najljepšu bijelu košulju, stavio svoju najskuplju leptir-mašnu, od čika Salema odrezao 3 grozda jorgovana, od Maje i Selme uzeo papir za buket i popeo se na njen 3. sprat. Krenuo je pozvoniti i zastao...Sjetio se bubašvaba. Šta ako se Lenka ne boji bubašvaba? Šta ako se ona ne bude htjela seliti s njim? Šta ako bude mislila o njemu nešto loše zbog toga, da je kukavica? Pitanja su mu navirala...

Uzmaknuo je korak od vrata prema stepenicama, spustio ruke i jorgovan niz tijelo, uhvatio se za rukohvat stepenica u haustoru i tada se sjetio zalizanog dripca iz Hollywooda koji mu je ukrao porodicu  i natjerao ga da od bubašvaba bježi cijeli život. Krv mu je šiknula u obraze, nosnice su mu se raširile, stisnuo je zube i pesnice i odlučio svoj strah žrtvovati za Lenku.

Ponovo je koraknuo prema njenim vratima i pozvonio.

Nakon par sekundi u kojima mu je srce lupalo jače od misli, jače od svih kazaljki ovog svijeta, otvorila su se vrata.

Na vratima je stajala starija žena, medasto plave kose, uplakanih očiju. Obratila mu se, a on joj se predstavio i rekao zbog koga je došao. Žena je počela plakati i rekla mu je da je Lenka u bolnici, da je zbog povišenog šećera pala u komu i da prognoze nisu dobre.

Čika Ludvigu je zvonilo u glavi, ponestajalo daha. Uspio je samo pružiti joj cvijeće i polako sići niz stepenice.

Teta Lenka je umrla 3 dana poslije. Među ožalošćenim na smrtovnici nije bio čika Ludvig.

Nakon toga, on nije izlazio iz stana 20 dana, nije se preselio. Jedne srijede ugledala sam plavu smrtovnicu na ulazu u njegov haustor. Među ožalošćenima bili su njegovi prijatelji koji su poživili.  

Slijedeće sedmice stigao mi je mail sa aol adrese. Eliza je htjela stupiti u kontakt sa svojim ocem.

Odgovorila sam joj kratko:

Vaš otac umro je prošle sedmice, u samoći. Silno je volio jednu ženu, ali se bojao nje i bubašvaba. Pričaću vam o njemu jednom...

Julija.